Cenacolo broji 19 članova, a među njima je najviše ovisnika o drogi i klađenju. Najmlađi član ima 16 godina i ovisan je o videoigrama. Ovi momci ne odvikavaju se od ovisnosti u zajednici koja se nalazi u blizini njihovog mjesta stanovanja, kako bi bili u manjem iskušenju otići i prekinuti liječenje. Liječenje se bazira na radu i molitvi, a momci koji borave u zajednici žive isključivo od donacija koje nazivaju providnost i vlastitog rada. Nikada ne idu u trgovinu jer to nije u skladu s pravilima.

Josip i Marko, članovi zajednice Cenacolo su nas dočekali ispred autobusa, pokazali su nam blagavaonu, a onda smo se uputili prema kapelici gdje su nam pričali o svom životu, okolnostima koje su dovele do toga da su postali ovisnici, o posljedicama takvog života, o onome što bi se vjerojatno dogodilo da nisu došli u Cenacolo, o njihovim osjećajima, razmišljanjima i promjenama koje su nastupile tijekom boravka u zajednici. Ovi momci oduševili su nas svojom iskrenošću i prirodnošću. Jedan od dvojice mladića je rekao kako je tek sada dovoljno jak da prizna svoje slabosti i da se s njima suoči, a dok je bio ovisnik, ustvari je bio slab. On priča kako prvih nekoliko mjeseci boravka u zajednici nije stvarno imao želju rješiti se ovisnosti. Došao je u Cenacolo da ga njegova obitelj ne bi gnjavila, a ustvari je planirao njih prevariti, biti kratko tu u zajednici i onda se vratiti nekadašnjim aktivnostima – konzumaciji droge. Međutim, s vremenom je shvatio da se osjeća bolje otkako nije rob ovisnosti i otkako je okružen momcima koji će mu iskreno reći ako nije nešto dobro napravio ili odradio.

Ovi momci su poručili učenicima da uvijek budu iskreni prema roditeljima, te ukoliko u nečemu i pogriješe, da otvoreno priznaju i zatraže oprost.

Nakon predavanja, postavljanja pitanja i slušanja odgovora, krenuli smo dalje u obilazak. Vidjeli smo malu pekaru, plesnu dvoranu, kamenoklesarsku radionu, stolarsku radionu, suvenirnicu te farmu. Vrijeme je brzo proletjelo. U Brela smo stigli u 14:30 sati.