Na zanimljiv način nam je živom rječju približila ta vremena kada nisu imali struje, ni WC-a, učili su kako saditi povrće i uzgajati voćke (imali su veliki vrt pored škole), učili su šiti i slične stvari neophodne za život.  Išli  su u školu i subotom, a poslije nastave su morali roditeljima pomagati u vinogradu i u svim poslovima koji su se morali obaviti.

Škola je u njeno vrijeme bila na Kričku s druge strane Magistrale u odnosu na današnju, a nastava se održavala u dvije zgrade (kuće). Zanimljivo je što su djevojčice bile u jednom razredu, dječaci u drugom, a ne miješano kao danas. Škola je bila obavezna, a ovisno o godišnjem dobu nastava je počinjala u različito vrijeme (prema Školskom redu iz 1907.).  Nisu imali opširno gradivo niti mnogo knjiga kao danas, ali morali su naučiti i odraditi domaći rad inače bi bili kažnjeni jedinicom ili šibom (srdele) po dlanu, a za loše ponašanje provodili bi vrijeme u kutu ili klečeći (nekad i na kukuruzu). I baka Bose je dobila jednom šibu iako taj put nije bila kriva, ali roditelji joj nisu dali gušta kad se pokušala opravdati jer učitelji su uvijek bili u pravu.

Čuli smo i kako su se masline gnječile velikim kamenom da se dobije tijesto koje bi se prelilo vrelom vodom i onda se iz tog tijesta pod pritiskom cijedilo ulje. A onda je to ulje trebalo poplaviti s vode i spremiti u drugu čistu kamenicu.

Nezgoda u školi i oko nje gotovo da nije ni bilo, jer nije bilo auta, kako kaže baka Bose, ali se sjeća požara u školi. Njih, učenike, su izveli vani, a učitelji i ljudi iz susjedstva su u kantama i sićima donosili vodu iz gustirne (bunara) i polijevali vatru.

Pričala je baka Bose prisjećajući se svog djetinjstva i odgovarala na naša pitanja, a vrijeme je tako brzo prolazilo i morali smo ovaj zanimljiv susret privesti kraju.

Nakon riječi zahvale uz buket cvijeća, zahvalnicu i nekolio proizvoda naše UZ Rašeljkica, velikim pljeskom smo ispratili našu dragu gošću.