Zvuci pjesama nastalih u Domovinskom ratu u čast Domovini i hrvatskome narode privukli su u hol škole sve učenike, učitelje i ostale djelatnike. 

Program je započeo učenik 6. razreda Grgur Vrcić svojim tekstom:

Da bi Hrvatska postala država moralo se puno toga žrtvovati,tako je najveću žrtvu dao grad Vukovar. Njegova žrtva utkana je u našu slobodu koju živimo svaki dan iznova.

U Vukovaru nisu umirali samo  vojnici. Četnici su ubijali i civile.  Žene, djeca i starci nisu mogli nikamo pobjeći. Imali su samo dva izbora:

1. Ostati , gladovati i trunuti u skloništima.

2. Bježati u nadi da ih neće stići četnička okrutna, razularena, krvava ruka koja nije marila jesi li dijete,žena ili starac. Bilo je samo važno da si Hrvat, onda si odmah bio "zloglasni " ustaša ili "ujo"  kojeg treba ubiti na svaki način. Sve je bilo dozvoljeno. Dobro u njima kao da je nestalo, ispunjala ih je samo tama zlobe.

Djeca su izgubila svoje djetinjstvo. Nije više bilo igre u parkovima i nogometnim terenima. Bili su prepušteni svojoj mašti koja je bila crna i neizdrživa. Ostajali su bez svojih očeva , a nerijetko i majki. Djeca nisu imala igračke,a nisu mogli niti misliti o iPhonu ili Samsungu. Tako je bilo iz dana u dan,iz dana u dan...

Kada su se Četnici probili u grad,bilo je još gore. Ljude su vodili u logore na mučenje. Samo su neki preživjeli i svjedoče danas o zvjerstvima kroz koja su prošli.Civili koji su imali "sreće", kao prognanici su izišli  iz grada i tražili dom u ostatku Hrvatske. Moja mama mi je pričala da je dio njih došao i na naše primorje i bio smješten po hotelima. Ona se sjeća, kao tadašnji student u Zagrebu, kako je bio tužan dan kada su prognanici iz Vukovara došli u Zagreb onako tužni, blijedi i uplakani.Sva tuga svijeta čitala se na njima kaže mi ona. Vukovar je pretrpio i više od ovoga što je ovdje napisano,ali sam pokušao što više dočarati kako izgleda život djece u skloništima pod zemljom, bez sunca i danjeg svjetla, bez igračaka, bez bicikla, bez čokolade, bez dovoljno vode i hrane  koji su im potrebni kako bi u sreći proživjeli svoj život. Jedino čega su imali u višku bio je strah i neizvjesnost. Ne mogu zamisliti sebe kako bih to preživio.

 Sada molim sve da ustanu, u minuti šutnje zamisle sebe u takvim uvjetima i odaju počast svim žrtvama Domovinskog rata.

Nakon minute šutnje riječ su preuzeli voditelji programa Stipe Ursić i Luce Mastelić (učenici 5. razreda) koji su istaknuli kako je kroz povijest čovječanstva bilo mnogo ratova koji su bili opravdani za vladare, ali za narod uvijek samo patnja i žrtva. Hrvatski Domovinski rat bio je obrana domovine poistovjećene s kućom, dvorištem, njivom, selom, gradom, radnim mjestom...

Država Hrvatska još nije postojala, napadnuti narod morao se sam preobraziti u vojnike, radna mjesta zamijenili su položajem na bojištu, plug s oranice puškom u ruci, kuće i stanovi služili su im kao vojni uredi i stožeri...

Prisjetili su se i velikih ljudi toga vremena koji su nam ostavili snimke i zapise, koji ni u najtežim trenucima nisu dopuštali da neprijatelji i zaborav preumu glavnu riječ. 

Program su nastavile učenice 7. razreda: Paulina Filipović, Pavla Carević i Lukrecia Šodan čitajući svoje radove.

Anastazija Kesić je stihovima pjesme Da i ne Grigora Viteza zaključila program nakon čega su svi zajedno u maloj koloni krenuli do platoa ispred škole gdje su zapaljenim svijećama ovlikovali srce za Vukovar.

Foto-galerija