Sastavljači teksta Deklaracije bili su znameniti hrvatski intelektualci: Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko Pavešić, Vlatko Pavletić. Upravni je odbor Matice hrvatske 13. ožujka 1967. prihvatio tekst Deklaracije i uputio ga na potpisivanje. Potpisalo ju je osamnaest hrvatskih ustanova.

Novosadski dogovor nije bio po volji hrvatskih jezikoslovaca pa ni onih koji su, ne želeći mu se odmah javno usprotiviti, stavili na njega potpis. Ti su jezikoslovci bili nezadovoljni objavljenim rječnicima i pravopisima u kojima se jezik, u skladu s Novosadskim dogovorom, nazivao hrvatskosrpskim. 

Podsjećamo, Deklaracija je bila borba za hrvatski jezik, njegov samostalni razvitak bez ičije nadređenosti, borba da hrvatski narod svoj jezik naziva vlastitim imenom, dakle hrvatski jezik, bez ikakvih drugih atributa ili dvosmislenosti. Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, izjava sastavljena 9. III. 1967. u Matici hrvatskoj, koju je potom prihvatila većina hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova i potpisao veći broj javnih i kulturnih djelatnika. Njome se zahtijeva ravnopravan položaj hrvatskog jezika u jugoslavenskoj federaciji, slobodno oblikovanje hrvatskog jezika u skladu s hrvatskom tradicijom te puna afirmacija hrvatskog jezika u svim sferama života. Bila je osuđena od komunističkih vlasti, a mnogi njezini potpisnici bili su sankcionirani.^[1]

— Hrvatska enciklopedija (LZMK)

S obzirom da se Dani hrvatskoga jezika održavaju radi podizanja jezične kulture te boljega poznavanja hrvatskoga jezika i njegove povijesti, upravo su oni prilika da se u mnogim osnovnim i srednjim školama organiziraju prigodni programi i aktivnosti.